U jednom specijaliziranom časopisu za osiguranja, pročitao sam kolumnu, koju je napisala gospođa M.K., inače zastupnica u jednom osiguravajućem društvu. Gotovo redovno pročitam tu kolumnu, jer volim vidjeti kako i o čemu razmišljaju kolege i usporediti njihova gledišta s vlastitim. Isto se dogodilo i ovaj put, a kao plod svega, nastao je ovaj post.
Pravo na izbor
Kolegica se osvrnula na problem fluktuacije zastupnika unutar osigurateljne branše i vrlo netolerantno se obrušila na dojučerašnje kolege, ali i sve one druge koji su tako nešto učinili, nazivajući ih „šetačima“ i optuživši ih jeftinom demagogijom o nebrizi za svoje klijente. Posebno teško pada optužba o njihovom nepoštenju, pohlepi, bezobzirnosti, nasuprot lakiranju svojih odnosa s matičnom kućom do visokog sjaja, koje neodoljivo odiše dozom poltronstva. I neka, svatko ima pravo o svojoj tvrtci, neposrednom rukovoditelju, poslu koji obavlja, misliti sve najbolje, ali to pravo bi trebali imati i oni koji nemaju takvo mišljenje, i zašto tim ljudima uskraćivati njihovo pravo na izbor novog posla, novog poslodavca....
Ili si moralan ili nisi
Promjena poslodavca ne dovodi u pitanje moral osobe kaja je to učinila, jer je on isti po moralnosti i kod prvog i kod drugog poslodavca i razloge promjene poslodavca treba tražiti u nekim drugim sferama,a prije svega u međusobnom odnosu, zaposlenika i poslodavca. Moralan zastupnik neće vući klijente za sobom ako procjeni da im time čini štetu, ali će s pravom koristiti rezultate minulog rada i uloženog truda u ostvarenju svojih poslovnih ambicija i životnih ciljeva pa neće iz principijelnih razloga odbiti klijenta, koji ga želi slijediti i s njim poslovati, bez obzira na društvo koje on zastupa.
Na kraju, nisu ni klijenti blesavi, oni će zasigurno znati, na temelju vlastitih iskustava procjeniti kome dati povjerenje, svome osiguratelju ili njegovom zastupniku koji je promjenio dres. Preveliko osipanje portfelja zbog prebjega zastupnika u drugo društvo, više govori o osiguratelju, nego o zastupniku, i o tom problemu bi se trebalo raspravljati sa sasvim drugih polazišta, od onih koje je postavila kolegica u svojoj kolumni.
Puna usta brige o klijentima
Stoji činjenica da tvrtke vode brigu o svojim klijentima, jer je to neminovnost tržišne utakmice, ali u isticanju toga treba imati mjere, da se ne bi postigao kontra efekt. Pretjerano naglašavanje toga, bez kasnije potvrde, rezultira gubitkom povjerenja onih kojima se obraća i stvara se ozračje posvemašnje rezignacije i cinizma, od strane onih kojima je to upućeno.
Briga o klijentima je u funkciji opstojnosti i smisla postojanja poslovnog subjekta, a ne sama sebi svrhom i kad klijent primjeti tu iskrenost, svoj odnos s tvrtkom će doživjeti kao partnerski i međuovisan projekt, osmišljen i postavljen na obostranu korist.
Ista stvar je i za zastupnicima. Ne postoje oni da bi uljepšali život svojem bližnjem, nego zato da na stručan, profesionalan, etičan i kompetentan način prezentiraju i predlože zajednički poslovni pothvat, iz kojeg svaki subjekt crpi za sebe vlastiti interes, u korelaciji sa svojim preferencijama, koristima, obavezama i mogućnostima.