Skip Navigation LinksBlog

<< Svi članci

Isplati li se životno osiguranje?


Ovaj naš site je pokrenut u vrijeme kad su životna osiguranja kao proizvod, počela bilježiti svoje crne dane, nakon uspješnih nekoliko godina rasta i pravog buma na tržištu osiguranja. Naglo su porasla storniranja polica i zahtjevi za otkup, manje su se ugovarala nova osiguranja, a osiguratelji su to sve pripisali nastupajućoj recesiji i krizi koja se, kao refleksija svjetskih zbivanja počela i kod nas naslućivati, već tijekom 2008.god, da bi puni zamah doživjela 2009. i traje još uvjek. To je samo djelomično točno, a pravi razlozi su zapravo kombinacija ovog već iznešenog, poslovne politike osiguratelja i nedovoljne educiranosti, odnosno informiranosti ugovaratelja osiguranja.

Prodaja pošto-poto

U „boljim“ vremenima, dakle onima koja su prethodila ovima sada, nekontrolirano i neodgovorno se podgrijavala neodrživa osobna potrošnja, koja nije imala pokrića u vlastitom dohotku, nego je  producirana kreditnim zaduženjima svake vrste, ponajviše gotovinskim nenamjenskim kreditima. U tom virtualnom blagostanju, svoju šansu su vidjeli i osiguratelji pa su sklopoljena partnerstva s bankama te su zajednički osmislili poznato i popularno „bankoosiguranje“. I počela je dobro znana praksa, može kredit, ali moraš sklopiti policu životnog osiguranja i to kod osiguratelja kojeg ti ja odaberem, a što veći kredit uzmeš, morat ćeš uzeti i veće osiguranje.
Lakoumni kakvi jesmo nepromišljeno smo se zaduživali na iznose koji se nisu mogli na duže staze amortizirati i većina ovih sadašnjih otkupa i stornih polica bi se dogodile i bez ove krize, možda godinu dvije kasnije, ali bi do toga sigurno došlo. Svaki kredit je potrošnja u budućnosti onog što tek trebamo zaraditi, a kako postoje i troškovi sadašnjosti, dug je pogibeljan ako se dobro ne procjeni vlastiti novčani tok, u nadolazećem periodu.

Tko je izvukao kraći kraj?

Neprijeporno je da su u ovoj situaciji znatno pogođeni osiguratelji, ali pravi gubitnici su ugovaratelji osiguranja. Osiguratelji su ugradili različite mehanizme zaštite svojih interesa u slučaju prijevremenog prekida osiguranja, a u tome im na ruku ide i zakon, pa tako oni u slučaju prestanka plaćanja premija unutar prve tri godine osiguranja, zadržavaju sve dotad uplaćene premije i raskidaju sklopljeni ugovor. Nadalje, ako su prošle tri godine i ako su plaćene premije za taj period, onda ugovaratelj stječe pravo na otkup police, ali se od uplaćenih premija najprije odbiju svi obračunati troškovi po tom ugovoru i tek onda, ostatak se isplaćuje ugovaratelju osiguranja, a to je u pravilu znatno manje od onog što je uplaćeno.

Osjećaj prevarenosti

Mislim da je pogubno za osigurateljnu industriju ono što se događa kao posljedica ovih događaja, a to je osjećaj prevarenosti. Koliko god se osiguratelji trudili dokazati da oni nisu napravili ništa protuzakonito, to neće biti dovoljno da razbiju taj osjećaj prevarenosti i neutraliziraju defetizam kojeg šire osobe koje se tako osjećaju. U mnogobrojnim pismima koje sam dobio, a i u pitanjima na našem servisu, redovno se govori kako je u vrijeme sklapanja ugovora mnogo toga relevantnog prešućeno i kako bi se sasvim drukčije postavili da su znali što sad znadu. Iako bi s pravnog aspekta ova obrazloženja bila irelevantna, postavlja se pitanje etičnosti u ovom pravnom poslu, a koja je temelj povjerenja i buduće suradnje među strankama.

Akcent na nebitno

Postavlja se pitanje, je li oportuno pretjerano naglašavati dobit po polici, kad je to imaginarna veličina, koju neki osiguratelji pošteno nazivaju „očekivana dobit“, a neki u svojim prezentacijama to iznose kao gotovu činjenicu, da bi se kasnije oglušili i o svoju zakonsku obavezu obavješćivanja ugovaretlja o iznosu te dobiti koja je pripisana na kraju obračunskog razdoblja.
Da li je dobro pretjerano naglašavati, kako je ulaganje u životno osiguranje odlično ulaganje za pokretanje nekog svog biznisa, kad je potpuno jasno da to nisu ulaganja sa najvećim prinosima i da su ta sredstva vremenski blokirana te da se na njih ne može računati u trenutku kad bi to ugovaratelju odgovaralo, nego onda kad je ugovorom određeno.
Zašto se ne naglašava ono što taj proizvod jest? Zašto se ne naglašava da je to u prvom redu osiguranje života osiguranika i pomoć onima o kojima osiguranik skrbi, ako osiguranik premine? Zašto im se ne sugerira da idu na što manju premiju i što duži rok i da ne računaju na taj novac za nikakav biznis? Zašto im se ne kaže da im je najveća greška ako ugovore premiju koju neće moći plaćati, a posebno ako im se to dogodi u prve tri godine trajanja osiguranja?
Možda bi u počecima bilo manje sklopljenih polica, ali zasigurno bi bilo i manje storniranja polica i prijevremenih otkupa, a dugoročno bi se to odrazilo na povećani broj novosklopljenih polica, širenje portfelja osiguranja kod svog osiguratelja itd.

Životno osiguranje je odlično ulaganje

Obzirom na društveni nadzor osiguratelja i zakonska rješenja po kojima oni moraju raditi i postupati, sredstva uložena u policu životnog osiguranja su jedno od najsigurnijih ulaganja. Tečajni rizici ne postoje jer se sve ugovara u eurima, a zaštita od inflatornih kretanja moguća je kroz ugovaranje indeksirane premije.
Zakonom je određeno na koji način i gdje se mogu ulagati sredstva matematičke pričuve. Postupanje u slučaju otežanog poslovanja osiguratelja također je dobro riješeno pa tako u slučaju insolventnosti društva, ono mora prepustiti svoj osigurateljni portfelj zdravom osiguratelju, a ovaj preuzima sva prava i obaveze prema njegovim klijentima.  U slučaju stečaja osiguratelja, ostvarena prava po osnovu osiguranja života imaju apsolutni prioritet u redoslijedu isplate iz stečajne mase.
I na kraju, životno osiguranje, ako se gleda s prave strane, zapravo je najbolje ulaganje, jer kod nijedne druge štednje se u slučaju smrti ne dobiva iznos veći od onog što je uplaćeno, samo kod životnog osiguranja. Istina je da su kod drugih ulaganja prinosi nešto veći, ali kod njih rizik smrti ne znači ništa. Živ ili mrtav, iznos je uvjek isti. Uplaćeno plus kamate i to je to.

Komentiraj članak!